Bitan mi je moj osjećaj slobode

Zdenka Heršak, istaknuta hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica, preminula je u rodnom Zagrebu 3. srpnja u devedeset i drugoj godini života. Rođena 19. kolovoza 1928, u Zagrebu je 1950. završila Zemaljsku glumačku školu, nakon čega je do 1952. članica Jadran filma pa kratkotrajno glumica u dubrovačkom kazalištu i balerina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, da bi se pridružila ansamblu tadašnjega Zagrebačkog dramskog kazališta, danas Gradskoga dramskog kazališta Gavella 1953, kao jedna od nositeljica repertoara. Ostala je tamo do mirovine, glumeći i u drugim zagrebačkim kazalištima, u Rijeci, Šibeniku i Dubrovniku. Ostvarila je i šezdesetak uloga na filmu, televiziji i radiju i napisala desetak knjiga, najviše o glumačkoj umjetnosti.

Zdenka Heršak, istaknuta hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica / Snimio Jurica Galoić / PIXSELL

Donosimo dijelove neobjavljena razgovora iz prosinca 2017. koji je sa Zdenkom Heršak vodio Saša Lovrić. Povod je bila Nagrada hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, koja je Zdenki Heršak bila dodijeljena u studenom
2017.

U svom ste govoru na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta spomenuli da „glumac oživljava mrtvo slovo na papiru“.

Htjela sam reći da smo mi samo poslužitelji. Da smo mi, ono što je Anouilh rekao, svećenici koji služimo veliku mudrost, veliku misao, velikog autora. Mi smo samo posrednici koji to mrtvo slovo na papiru pretvaraju u život. To je velika preobrazba. Možete to doslovno shvatiti – kad glumac dobije tekst da ga onda oživotvori, a može glumac na neki način biti i autor. To autorstvo ovisi o tome koliko glumac ima slobode u svom poslu. Svaka druga umjetnost ima drugi objekt. Slikar ima kist i boju, muzičar svoj instrument, a glumac je sâm taj instrument po kojemu se svira, koji mora pokazati sve i tu je ta neobičnost i točka velike prisutnosti, muke, velikoga rada. Mi glumci ne znamo na što ćemo se osloniti jer je to živo tijelo, čovjekov um, njegov odraz, njegovo mišljenje i njegovo kritizerstvo i sve ono što kvari tekst koji treba usvojiti. To su sve velike pregrade i mnogo se stepenica mora proći da bi se usvojilo tekst. Lakše je biti u nekoj drugoj sferi umjetnosti. Biti glumac daleko je kompliciranije.

Spomenuli ste, u našem ranijem razgovoru, i važnost glumčeva stava.

Glumac nema previše slobode. On mora zadovoljiti režisera i pisca. Koliko njemu ostane slobodnoga prostora da izrazi svoju kreativnost? To ovisi o glumačkoj inteligenciji, o njegovu shvaćanju slobode uopće – kakav je on u životu, je li neovisan, djeluje li na njega što će kritika reći? Bitno je da ga se ne tiče sve ono što ide usput, uz umjetnost. Da ga se ne tiče sve ono kritizerstvo. Važno je koliko je on slobodan. Glumci su većinom činovnici koji se ne usuđuju učiniti nešto više, koji su neslobodni, koji su poslušnici nadređenih. Nije dovoljno da glumca „trenira“ samo režiser. Glumac mora vježbati svoje mogućnosti, razvijati svoju nadgradnju. Glumac mora znati više o sebi nego što zna režiser.

Koliko glumac nakon procesa usvajanja uloge nosi sa sobom?

Ima glumaca koji preuzmu nešto. Koji se identificiraju s ulogom. Kad glumac uđe duboko u ulogu, kad je sličnost onoga što je on u stvarnom životu i onoga što mora glumiti velika, onda se prijelaz događa vrlo lako. Tada on gubi svijest o tome tko je on sâm, a koga glumi. Ni jedna se glumica ne bi poistovjetila sa svojom ulogom kad bi glumila prostitutku, ali poistovjetila bi se kad bi igrala kraljicu. Gluma je takva umjetnost u kojoj se možeš usporediti s ulogom i spoznati tko si. Glumcu treba mnogo vremena da odraste kao čovjek. Da bi se ušlo u zrelo glumačko doba, treba mnogo zrenja osobnosti. Osoba koja se bavi glumom mora proći Scilu i Haribdu, životnu traumu, stati na svoje noge kako bi bila čvrsta. Ja se dugo vremena nisam usudila u neke uloge ulaziti duboko da se nešto u meni ne pokrene pa da se promijenim. To je vrlo suptilno, nije jednostavno. Kad je glumac čvrsta ličnost, onda nema problema s tim skakanjem iz jedne osobnosti u drugu. Tada je svjestan toga da je to samo prikaz, čak i igra, dobrotvorni čin kojim se publici prikazuje nešto pozitivno ili negativno.

Spomenuli ste da se mnogi mladi glumci danas žele samo pokazati, odnosno pokazati svoju vanjštinu, a zaboravljaju na supstanciju?

Ne znam koliko danas Akademija donosi. Ni jedna teorija vam zapravo puno ne pomaže. Mi smo učili i razvijali se na teoriji Stanislavskog. Ali vam to, kad ste mladi glumac, čini samo još veću zabludu i ne možete se snaći u svemu tome. Uglavnom, morate proći neka vlastita iskustva, razne pogreške. Glumcu mora biti jasno, kad dođe do nekakva iskustva, zašto je on glumac – da zadovolji sebe ili da bude koristan društvu. Sic transit gloria mundi. Život je prolazan, a umjetnost vječna. On treba raščistiti pojmove glume, slave i umjetnosti. Želi li on biti glumac zbog toga da uveseljava, da ljude čini sretnima, da ljude pouči nečemu? Ego je najveća opasnost u glumačkom životu.

Po čemu se razlikuje današnje od nekadašnjega kazališta?

Ritam! Ritam je u svemu u životu – u padanju lišća s grane, u disanju. Ali uglavnom su sada predstave igrane na velikoj energiji, na velikoj bučnosti, kao da su ljudi gluhi. Kao da im treba neka sila, neka jaka moć da bi to ušlo u njihove mentalne sklopove. Današnje se kazalište više izražava u slici nego u riječi. Kad vidite Gavelline fotografije, vidite kako on žmiri i kako je naćulio uši, uvijek je slušao jer je njemu riječ bila ono presudno. Riječ je osnova svega. To je napisano još u Bibliji. Kažu – „U početku bijaše riječ“, iako je to pogrešno tretiranje. Prvo je bio zvuk, a ne riječ, jer riječ definira, a zvuk ne definira, on je sveobrazan.

Danas se sve uči na slici, a ne uči se na slušanju. Slika blijedi, slika odlazi iz sjećanja. Riječ je polazište svega. Riječ stvara ratove, uništava najveće ljubavi, ima veću moć. A danas i ovi najveći režiseri kažu – kaj će nam sad to blebetanje? To je sad jedan izam, a svaki je izam prolazan.

Često se spominje neobična životnost vaših uloga.

To je taj moj osjećaj slobode i potreba da budem kreativna. Da uz taj zadatak koji sam dobila izrazim i svoje stavove.

Možete li opisati razlike u svojemu iskustvu priprema kazališnih i filmskih uloga?

Biti filmski glumac, to je savršena vježba. Kao filmski glumac morate u sekundi djelovati. Kad se upali kamera, vi morate potpuno ući u ulogu. Voljela sam film baš zbog te brzine. To su sekunde koje ostanu. U kazalištu uvijek imate vremena ispravljati, iz predstave u predstavu. Tako je nekada bilo. Danas su predstave fiksirane i konačne. U moje vrijeme imali smo mogućnost da dorađujemo sami.

Kakvi su vaši dojmovi nakon primanja Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje?

Ta me nagrada opet nečemu naučila u životu. Tomu da ima malo ljudi koji se znaju veseliti i prihvatiti radost neke osobe. Nakon dodijeljenih se nagrada razvije i zavist i ogovaranje. To vjerojatno ide uz čovjekovu narav. Sreća je tako kratka vijeka. Ona zablista kao neka zvijezda koju vidiš samo noću, koja se raziđe od tog svog sjaja. Sreća je čisti trenutak i ništa se ne zadržava u istom stanju zato što se miješa sa suprotnošću jer naš je život rastavljen na dva pola iste energije.